Kada sam bio u nekim mlađim danima, još uvijek nedovoljno hrabar da imam svoj stav i dovoljno glup da prebrzo usvojim tuđim, mržnja mi je prodavana kao “ne biti naivan”. Nisam poznavao drugačije. Bilo mi je tako blizu a tako daleko. Strah je bio ogroman. A ja sam se bojao.

Postao sam malo stariji i imao sam priliku otići malo dalje od svog mjesta, koje je još uvijek uzgajalo taj neki strah u svojim njedrima, i širilo ga na sve ljude koji su živjeli ondje. Vidjeti svijet i ljude koji su druge boje kože, čije ime ne možeš ni izgovoriti i imati priliku provesti dane, sedmice pa i mjesece sa tim ljudi je ostavilo u meni dubok trag.

Niste ni svjesni koliko je potrebno malo sebe dati, da bi dobili toliko toga. Vi koji još to niste spoznali, probudite se!

Volio bih da ovom prilikom i vi upoznate ljude koji su tako mnogo uticali na mene, da postanem bolji čovjek, pametniji čovjek i hrabriji čovjek. Oni ne mrze i za to imaju svoje razloge.

“Bosna i Hercegovina je mala, a ipak velika zemlja. Velika, jer je bogata različitostima, različitim kulturama i tradicijama, različitim nacijama. Danas, čini mi se, sve manje ljudi cijeni tu ljepotu različitosti, a sve više ima predrasude prema drugima. Zar treba da mrzimo nekoga ko je drugačiji od nas samih?! Razliciti smo, ali smo i isti. Ljudi od krvi i mesa. “Vasa mržnja pretočena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove i gradove.”, rekao je Tesla. U ovoj zemlji koja treba da se diči ljepotom, da se ponosi različitostima, sve češće čujem vapaje mržnje oko sebe. On je Bošnjak, on je Srbin, Hrvat… Ljudi,gdje smo pogriješili?! Zašto i dalje stojimo u vremenu koje je davno prošlo?! Osvrnite se oko sebe! Zar je teško pokloniti osmijeh, pružiti ruku, nekome ko je drugačiji od tebe?! Pokloni drugima dobrotu, jer dobro se dobrim vraća. Pokloni nekome pomoć, budi prijatelj, budi čovjek! Sta si po nacionalnosti? Po nacionalnosti… najvise volim kad si čovjek, dobar čovjek! Nikome neću dopustiti da mi umanji dušu trujući me mržnjom. Nas svijet je, i onako, već umoran od mržnje!”   Maja Vrećo, Višegrad

“Ne mrzim zato što smatram da je to apsurd. Jedan život imam i trebam ga provesti u okružena ljubavlju, tolerancijom, prijateljima. Život je previše kratak da bi se dragocjeno vrijeme trošilo na toliko bezvrijedan pojam zvan mržnja.” Emina Mušija, Kakanj

“Kada govorimo o mržnji, uvijek se može krenuti od toga da nijedna osoba nije rođena da mrzi, nije rođena sa predrasudama ili stereotipima prema nekome ili nečemu. Sve je to nametnuto od nekoga – od roditelja, obrazovnih institucija, medija, društva… Kada shvatiš da ono što ti netko govori i ono što ti netko nameće, nije ono što ti osjećaš – počinješ kritički sagledavati sve. Sve one predrasude koje sam imala su srušene kada sam počela razmišljati i živjeti van zamišljenih granica koje nam je netko nacrtao. Kada izađeš iz te kutije i počneš voljeti i učiti, umjesto mrziti i biti nezainteresiran, shvatiš da su različitosti najveće bogatstvo svijeta. Naučila sam da se mržnjom ništa ne postiže te da je svoje vrijeme bolje utošiti na širenje pozitivne energije.” Sanja Manjgo, Mostar

“Ne mrzim zato što to nikom nije donijelo dobrog. Nije čak ni potrebno. Usporava nas i vraća nas stoljećima nazad, pa se pretvaramo u hrpu ljudi u kojoj niko ništa nije imao, svi su sve znali, i mrzili sve što je tuđe. Ja imam prijatelje svih nacionalnosti, vjeroispovijesti, i mislim da je za kvalitet i ispunjenost života potrebno poznavati i poštovati različitosti, jer monotonija ubija. U drugu ruku, meni je važno da ja imam oko sebe ljude sa sličnim interesovanjima i vizijom, i dobro je to što sam činom rođenja postao nešto. Hvala onima koji su to omogućili, ali idemo dalje. Mi smo u toj fazi kada sve što se uradi prolazi fazu “hejtanja” (neosporavanja), i onda se sva energija usmjeri na kontra-hejt a ne na razvijanje ideje.” Ljupko Mišeljić, Banja Luka

“Zašto ne mrzim – pitanje na koje je veoma teško odgovoriti. Valjda se rodiš s tim, da voliš svakoga i svugdje. Iako živim u društvu u kojem kolektivno sjećanje nosi mnoge negativne konotacije, ja sam uspio, zahvaljujući kućnom odgoju ali i vlastitim odlukama i trudom, da zanemarim sve što se dešavalo, i prigrlim drugog i drugačijeg. Jer kako je jednom rekao moj prijatelj Boris, uvijek je bolje da nas ima više i različitih, jer slavimo Bajrame i Božiće, a samim time i više jedemo.” Azem Kurtić, Srebrenik

“Ne mrzim jer je mržnja kukavički bijeg od ljubavi. Mrze oni koji ne pokušavaju da vole, ili ne žele pokušati. Mržnja potiče iz neznanja, a ja želim da znam i da saznajem. Želim svaki dan saznati nešto novo, nešto drugačije, nešto novo o drugačijim od sebe. Nakon što upoznamo drugačijeg, počinjemo ga voljeti, prepoznajući svoje dobre strane u njemu, ili u njemu pronalazeći dobre stvari koje sami ne posjedujemo. Odbivši da saznajemo o drugačijem, guramo sami sebe u mržnju. Mržnju iz neznanja. Ja znam da volim i ne mrzim.” Vladimir Čolaković, Rudo

“Ne mrzim jer volim i želim biti voljena. Ljudi koji mrze su prazni. Mržnjom ispoljavaju nezadovoljstvo svojim životom i umjesto da urade nešto da to promijene lakše im je hejtati i mrziti druge. Na mržnju usmjerenu prema nama trebamo reagovati osmijehom jer nikada nas neće mrziti i loše nam govoriti neko bolji od nas tako da trebamo se truditi svim pokazati kako treba da vole da bi i oni bili voljeni.” Marija Puljarević, Gradiška

Ko zna gdje i s kim bih bila da mrzim. Mržnja negira moju multietničku i multinacionalnu porodicu. Oni su ja, ja sam oni. A čovjek je previše egoistično biće da bi sebe mrzio. Zato ne mrzim i pružam ruku spasa i prije no što saznam “je l’ naš” ili “njihov”…Ko zna gdje i s kim bih bila da mrzim. Mržnja negira moju multietničku i multinacionalnu porodicu. Oni su ja, ja sam oni. A čovjek je previše egoistično biće da bi sebe mrzio. Zato ne mrzim i pružam ruku spasa i prije no što saznam “je l’ naš” ili “njihov”…  Emina Mehić, Zenica

Ovo su samo neki od mojih prijatelja iz čitave Bosne i Hercegovine. Ima ih još mnogo. Stranice i stanice knjiga bi se mogle napisati o njima, o tome kako sam ih upoznao i šta mi znače u životu. Mnoga putovanja provedena zajedno, mnoga zajednička druženja, mnoge noći ne prospavane. Moja ljubav prema njima raste svakoga dana, jer oni su pravi i bez njih ja ne bih bio to što jesam. Kažu da je rad stvorio čovjek. Ne, čovjek je stvorio čovjeka. Oni su stvorili mene i ja sam im beskrajno zahvalan na tome.

Moje ime je Marko Matović, a sve ovo što vidite gore je, dragi moji, Bosna i Hercegovina.